Porijeklo pčela

Zanimljivo otkriće fosilizirane pčele, sačuvane u jantaru, omogućava nam da budemo prilično sigurni da su se najstarije pčele medarice na Zemlji pojavile prije više od 100 milijuna godina.

Znanstvenici smatraju da su se pčele vjerovatno razvile od neke vrste osa s dijelovima usta koji mogu probaviti nektar, a zatim se odvojile od svojih predaka osa lovaca i postale pravi vegeterijanci razvivši sposobnost prenošenja peluda i njegova korištenja kao hrane za leglo.

Najznačajnija razlika između današnjih pčela i osa posebne su prilagodbe koje pomažu pri oprašivanju, kao što su perjaste dlačice na kojima se zadržava pelud, i proširene stražnje noge koje omogućavaju prenošenje peluda natrag u gnijezdo kao hranu za pčelije leglo.

Građa pčele radilice: čeljusti služe za hvatanje i oblikovanje voska; jezik služi za usisavanje nektara; žalac je smješten na kraju zatka, a Nasanova žlijezda izlučuje Nasanov feromon.

Najstariji poznati fosil pčele

Znanstvenici su nedavno otkrili 100 milijuna godina staru pčelu prekrasno sačuvanu u jantaru, što sugerira da su pčele započele svoju evoluciju davno prije toga. Ova novootkrivena pčelinja vrsta najmanje je 35 do 45 milijuna godina starija od bilo kojeg drugog poznatog fosila pčele.

Pčela radilica, s nogama natovarenim peludom, ulazi u košnicu da odloži svoju berbu, a zatim ponovo odlazi na pašu. Pelud se pričvrsti na ukrućene, razgranate dlačice na stražnjim nogama pčele.

Pčela medarica izvlači nektar i skuplja
pelud sa cvijeta

Ta sićušna, dobro sačuvana pčela čini se da ima zajednička svojstva i s pčelama i osama te podupire znanstvene teorije o pčelama ovisnima o peludu koje su se razvile od predaka mesojeda. Prije više od milijuna godina biljnim svijetom dominirale su četinjače čiji se pelud prenosio zrakom. Postupnom evolucijom pčele su razvile sposobnost oprašivanja biljaka pa su tako cvjetne vrste konačno došle na svoje. Ova drevna fosilna vrsta izgleda sličnije pčeli nego osi, a osobine dobivene križanjem pružaju dobru predodžbu o povijesnom trenutku kad su pčele i ose krenule različitim evolucijskim putevima. Pčelinja vrsta nazvana je Melittosphex burmensis, označavajući mjesto njezina otkrića u Burmi. Ima neke osobine slične osi, kao što su uske stražnje noge, a ono što je važno ima i perjaste dlačice na tijelu i ostale osobine pčela oprašivača. Ta fosilna pčela je u izvrsnom stanju, sa očuvanim pojedinačnim dlačicama na neoštećenim dijelovima prsa, nogu, zatka i glave. Krila su također jasno vide. Ta je fosilizirana pčela vrlo malena; promjera približno 3mm, ali to je u skladu s činjenicom da su i prvi cvjetovi također bili vrlo maleni.

U trenutku kada je ovaj sićušni kukac bio zarobljen u svom jantarskom zatvoru, pčele su već bile na putu služenja potpuno drukčijoj biološkoj funkciji od osa, a nakon toga se počeo razvijati jedan od najznačajnijih simbiotskih odnosa svih vremena.

Polja uljane repice, usjev koji se uzgaja za proizvodnju ulja i kao stočna hrana, privlaći mnoge pčele medarice. Med napravljen od repice izuzetno je obilan, moćan i sladak, pa ga treba miješati s medom blažih svojstava. Vrlo brzo se granulira što otežava vrcanje.

Napredak evolucije

Biljke cvjetnice također su se počele razvijati zajedno sa pčelama oprašivačima te su se počele pojavljivati veće cvjetne vrste koje podsjećaju na one koje danas postoje na planetu. Otkriće fosila pčele starog 100 miliona godina podudara se s najnovijim projektom pčelinjega genoma i publikacijom iz listopada 2006. godine o genetskoj matrici pčele medarice koja otkriva iznenađujuće povezice sa sisavcima, uključujući i čovjeka.

Danas postoji oko 20 000 vrsta pčela, sve one skupljaju pelud da bi prehranile svoje mlade, a popis vrsta neprestano se povećava jer proučavatelji pčela pronalaze nove primjerke.

Zbog njihove goleme ekonomske važnosti za ljude, pčele medarice (Apis mellifera) danas su najpoznatija vrsta pčela.